U kultnom ambijentu još kultnijeg caffe bara „Kino“ razgovarali smo s Marijem Kovačem, redateljem nove predstave Gradskog kazališta Jastrebarsko „Tko je ukrao malu balerinu“.
Zanimljiv kao i njegove predstave, Mario Kovač kazališni je i filmski redatelj, a i kao glumac, skladatelj, scenograf ili dramaturg sudjelovao je u stvaranju čitavog niza amaterskih predstava i performansa. Ovo je njegova prva suradnja s jaskanskim kazalištarcima, a vezu s našim gradom nastavit će i radom na jednom velikom projektu koji je u pripremi…
Već sam naziv predstave poprilično je zagonetan. O kakvoj je predstavi riječ, čime će ona privući publiku u kazalište?
Predstava je kombinacija krimića i komedije, ili jednom riječju KRIK.Riječ je o predstavi koja se blago ironično poigrava za žanrom noir filmova kakvi su bili popularni tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća a taj žanr sam odabrao zato što pruža široku paletu mogućnosti glumačkog talenta – biti će tu i junaka, detektiva ali i zlikovaca, negativaca i fatalnih žena, za svakoga po nešto. Cijela predstava se kreće u jednom misterioznom ozračju pa je onda ovakav naslov namjerno malo provokativan i mističan kako bi privukao publiku na gledanje.
Jaskanskoj su publici imena nekih od glumaca već dobro poznata, no nekima je ovo glumački debi, dok neki imaju puno više iskustva u scenografiji nego na kazališnim daskama. Kako je raditi s tom ekipom?
Zanimljivost je da je ovaj tekst zapravo nastao „po narudžbi“ i pisan je specifično za ovu skupinu glumaca i glumica. Prvo smo održali nekoliko glumačkih radionica tijekom kojih smo autor teksta Milan Fošner (moj dugogodišnji prijatelj i suradnik) i ja upoznavali glumce i njihove scenske mogućnosti a onda se on bacio na pisanje.
S ekipom je bio pravi užitak raditi, stvarno je grupa visokomotivirana i mislim da su se pronašli u ulogama. Mislim da će neki „debitanti“ biti pravo otkriće jaskanskoj publici, pa i šire. A na svoje će doći i veterani grupe jer mislim da je svaka, pa i najmanja uloga, dobila svoj scenski prostor, svojih 15 minuta slave.
Zanimljiv je taj entuzijazam amaterskih glumaca koji u nizu obaveza, od posla do obiteljskih zadataka, pronalaze vrijeme za probe. Je li taj žar ono što u moru instant zabave „drži kazalište na životu“?
Kazalište je, nakon pećinskih slikarija, najstarija očuvana umjetnička forma. Staro je već nekoliko tisućljeća i usprkos čestim zlogukim prorocima, još uvijek se jako dobro drži. Kad se pojavio film, pričalo se da će kazalište izumrijeti. Pa zatim opet nakon pojave radija, televizije i interneta a kazalište je svaki put samo „otreslo prašinu“ i nastavilo raditi i biti relevantan društveni faktor.
Mislim da se i amateri i profesionalci zaljubljuju u kazalište jer nam ono omogućuje druženje na jednom drugom nivou, da na pozornici privremeno budemo „netko drugi“ a cijeli višemjesečni proces rada na nekoj predstavi je baš direktna suprotnost rutini svakodnevnog života i hektičnom ritmu koji nam život, posao i obitelji često diktiraju. Na kazališnoj probi kao da vrijeme stane i možemo jedan te isti prizor ponavljati na desetke puta, svaki puta drugačije i oblikovati ga po svojim željama. To je prilika kakva nam se u životu rijetko pruža.
Vaš umjetnički opus je iznimno širok, od dječjih predstava, filmografije, glazbe, spisateljskog rada, televizije, do organizacije različitih događanja. U čemu se najbolje osjećate?
Već sam jednom rekao i ponoviti ću: Kazalište mi je doživotna partnerica, supruga a sve ostale stvari i hobiji (književnost, glazba, kvizovi…) su mi povremene ljubavnice kojima tu i tamo svratim da „osvježim“ život. No, na kraju dana, uvijek se vraćam u okrilje kazališta gdje se najbolje osjećam.
Uostalom, u prirodi posla kazališnog redatelja je da se bavi „svime po malo“, da ima renesansni način promišljanja jer je kazališna umjetnost sinteza svih ostalih umjetnosti: da bih sklopio dobru predstavu moram se razumjeti i u književnost (radi bolje suradnje s dramaturgom ili piscem), likovnu umjetnost (radi scenografije ili rasvjete), modu (radi kostima), glazbu (radi odabira scenske glazbe i zvučnih efekata), psihologiju (radi rada s glumcima i kreiranja likova) i mnoge druge discipline.
Otkrit ćemo i jednu malu tajnu, a to je da u suradnji s Gradom Jastrebarskim radite i na dokumentarnom filmu o dvorcu Erdödy koji je trenutno u obnovi. Kako vidite tu priču?
Vidim je kao izrazito pozitivnu, kao neki most koji spaja povijest i sadašnjost. Naglasak dokumentarnog filma, u ovoj ranoj scenarističkoj fazi, će biti na ljudima: ljudima koji obavljaju arhitektonske ili građevinske poslove na samom dvorcu, na ljudima koji svaki dan prolaze pored dvorca na putu do posla, škole ili kuće ili onima koji pored njega trče i vježbaju, na onima koji sjede na obližnjim klupicama i gledaju kako radovi napreduju, na znatiželjnim turistima…
Arhitektura nema smisla ako je sama sebi svrha i ako ne korespondira sa živim ljudima, film će više pratiti taj odnos ljudi i dvorca nego sami fizički aspekt posla.
Za kraj, kako se osjećate u Jaski?
Sjajno! Grad pun života i bogate ponude baš kakvu volim, blago hedonistički grad u kojem na svoje dođu svi koji vole lakši tempo života, dobar zalogaj ili kapljicu, kulturno-zabavnu ponudu sa svime što volim: pub kvizovi, koncerti, predstave…

Povratak